Crno-bijeli logo u obliku kruga sa stilizovanim simbolom valova u sredini. Ispod simbola nalazi se natpis 'BLINDOGRAPHY', a ispod toga manjim slovima piše 'DODIROM KROZ SVIJET'. Bijelo-crni logo u obliku kruga sa stilizovanim simbolom valova u sredini. Ispod simbola nalazi se natpis 'BLINDOGRAPHY', a ispod toga manjim slovima piše 'DODIROM KROZ SVIJET'.
Učitavanje je završeno.

Prvi put na putu

Objavila Danijela Popović | 07.11.2025. u 16:00

Prosječno vrijeme čitanja: 17 min.


Obrazovanje ne podrazumeva samo ono što pročitamo iz udžbenika, čujemo na časovima ili predavanjima, naučimo i pripremimo za ispit. Ili barem ne bi trebalo da se svede na to.
Nema boljeg načina za učenje od putovanja, pogotovo ako je vezano za ono što studiramo. To je posebno važan momenat za nekoga ko, kao ja, studira jezik, književnost i kulturu. U mom slučaju, to su španski i katalonski jezik i razni aspekti vezani za njih.

April 2023. Uporedo sa pripremom učešća u obeležavanju zaštitnika Katalonije, Svetog Đorđa (na katalonskom: Sant Jordi), prijavljujem se za učešće na letnjoj školi katalonskog jezika i kulture i gotovo dvonedeljni put na Majorku. Nada, naravno, postoji, ali prevelikih očekivanja nema, ipak se na isti konkurs prijavljuju ljudi iz celog sveta koji trenutno slušaju katalonski na studijama ili su ga nekada slušali. Od svih prijavljenih, za učešće na letnjoj školi bira se tridesetoro. Ko bi se nadao da će izabrati baš mene, zar ne?
Dok čekam spisak za letnju školu, polažem ispite za sertifikate nivoa B1 i B2 i gotovo sam sigurna da sam položila oba – katalonski jezik mi je nekako sve bliži i draži, sve više uživam kada ga čitam, slušam, govorim i pišem.
Popodne, 16. maj 2023. Nakon predavanja na fakultetu, sedam za kompjuter. Otvaram listu odabranih za učešće na letnjoj školi. I dalje se ne nadam previše, ali ipak postoji ona nervoza i iščekivanje. Kuckanje prstima po stolu, odlaganje… Konačno počinjem da čitam spisak imena i… Magija! Idem na Majorku!

Da li do sada pomenuti događaji deluju posebno interesantno ili kao neki ogroman uspeh? Verovatno ne.
A ako spomenem da sam potpuno slepa i da je odlazak na tu letnju školu bio prvi put da putujem avionom i prvi put da negde putujem potpuno sama? Možda će sada priča o pripremi i samom putovanju biti nešto zanimljivija. ☺

Dakle, izabrana sam da provedem dve nedelje na najvećem od Balearskih ostrva, gde ću zajedno sa još 29 osoba naučiti više o kulturi ovih ostrva, njihovoj istoriji i specifičnosti katalonskog jezika koji se na njima govori. Kako se uopšte priprema za takvu avanturu?

Komunikacija sa organizatorom

Pre svega, prilikom prijave nisam napomenula da imam problem sa vidom. Čim sam videla da sam izabrana – i malo došla sebi od sreće i neverice – javila sam se organizatorima letnje škole i objasnila način na koji inače slušam predavanja, učestvujem u grupnim zadacima i da se krećem pomoću belog štapa. Nakon još nekoliko pitanja i pojašnjenja, bez ikakvih problema su mi poželeli dobrodošlicu, rekli da jedva čekaju moj dolazak i da mi žele da uživam i naučim mnogo toga novog.

Šta?! To je to? Nema iščuđavanja, nema „uh, kako ćemo”, nema postavljanja prepreka i traženja izgovora? Jednostavno su mi indirektno poručili: „mi ti pružamo priliku, a na tebi je kako ćeš da je iskoristiš, baš kao i na svim drugim učesnicima”. Kakav šok! Kad sada malo bolje razmislim, možda je upravo to bio prvi trenutak i razlog da počnem da se zaljubljujem u Kataloniju.

Priprema za putovanje

Imala sam više nego dovoljno vremena, jer je letnja škola bila tek u septembru, tako da sam mogla da iskoristim leto da isplaniram i pripremim sve što mi je potrebno.

Prvo je trebalo položiti sve ispite na vreme i imati slobodan septembar. Mislim da nikad lakše nisam učila nego za ispitne rokove u junu i julu tog leta, jer sam imala jaku motivaciju.

Pošto sam se, spletom raznih okolnosti i slučajnosti, već neko vreme preko Interneta družila sa par ljudi iz Barselone i okoline, odlučila sam da posle letnje škole sa Majorke odem i u Grad grofova, Mediteransku lepoticu, prestonicu Katalonije – Barselonu. Sa jednom ženom iz grupe ljudi sa kojima sam bila u kontaktu dogovorila sam se da budem kod nje, na čemu verovatno nikad neću moći dovoljno da joj zahvalim.
Naravno da je važna stavka pri određivanju trajanja mog boravka u Kataloniji bio budžet (ipak sam student), ali je činjenica da ne moram da plaćam smeštaj prilično olakšavala stvari. Zato sam na već pomenute dve nedelje na Majorki dodala deset dana u Barseloni, kako bih mogla da budem tamo i za vreme najvećeg gradskog festivala.

Putovanje avionom

Sledila je kupovina karata.
Ovde je počela avantura, jer sam o putovanju avionom, a posebno o samostalnom putovanju slepih, znala prilično malo. Naravno, sve se to može istražiti, pa sam se bacila na posao.

Za početak, zanimalo me je kakve su opcije za dobijanje asistencije na aerodromu. Bilo mi je jasno da je čak i na relativno malim aerodromima potpuno slepoj osobi prilično nezgodno da bez pratnje dođe do aviona, pa sam krenula od toga. Kakvo je olakšanje bilo shvatiti da takoreći sve aviokompanije imaju ovu mogućnost već pri kupovini karte. Kod nekih je lakše, kod nekih nešto komplikovanije dodati je, ali to je već druga i duga priča o kojoj može ceo zaseban tekst da se napiše. Uglavnom, moguće je, evo ukratko kako asistencija funkcioniše.

Dovoljno je na vreme dodati zahtev za asistenciju i aerodromsko osoblje prati slepe i slabovide, ljude u invalidskim kolicima ili sa poteškoćama u kretanju, sa povredama, starije osobe i još nekoliko različitih kategorija ljudi od šaltera za čekiranje, kroz pasošku kontrolu i kontrolu prtljaga, sve do aviona. Ovo „na vreme” najčešće je do 48 sati pre leta, ali je važno na sajtu kompanije proveriti koliko tačno ranije treba dodati asistenciju ako nije bila dostupna pri samoj kupovini karte i kako to uraditi.
U samom avionu, neko od kabinskog osoblja, tj. stjuart ili stjuardesa, doprati putnika do sedišta, objasni i pokaže detalje vezane za sigurnost (npr. vezivanje i otvaranje pojasa, gde je najbliži izlaz za slučaj evakuacije, itd.) i gde je dugme kojim putnik može da pozove osoblje i naruči nešto da pojede, popije, zamoli da ga otprate do ulaza u toalet. Naravno, ako se ne leti domaćom aviokompanijom, potrebno je znati nešto engleskog jezika da bi moglo da se komunicira. Neki detalji su različiti u zavisnosti od kompanije kojom se leti, ali osnova je u suštini ista.
Iskreno, najviše volim da sedim pored prozora, pošto obožavam da slikam i snimam. To jeste nezgodno ako ne znam u kom pravcu je grad ili da li je avion iznad ili ispod oblaka, ali zato su tu komšije putnici. Ne biste verovali koliko zanimljiv razgovor može da započne sa „Izvinite, sa koje je strane grad?” i blagim iznenađenjem osobe koja sedi pored Vas. O da, čak i potpuno slepi ljudi mogu, sa manje ili više uspeha, da koriste kameru. Neke od najboljih fotografija koje sam ja slikala su baš iz aviona. Eto još jedne teme o kojoj će biti više reči u nekom narednom tekstu. ☺️

Pufnasti oblaci obasjani izlazećim suncem – slikano iz aviona (autor: Danijela Popović)
Pogled kroz prozor aviona na prizor koji oduzima dah. Krilo aviona se graciozno proteže ulevo, dok ispod njega beskrajni jorgan od pufnastih oblaka izgleda kao more koje mirno spava. Zraci sunca obojili su i oblake svojim toplim svetlom. Nebo iznad oblaka je nežno plavo, prošarano manjim, tankim, svilenkastim oblacima, stvarajući osećaj slobode i lakoće. Prema horizontu prelazi u tople, zlatno-narandžaste nijanse izlaska sunca.

Kada se sleti, aerodromsko osoblje na destinaciji pomaže oko izlaska iz aviona, procedure za ulazak u zemlju, preuzimanja prtljaga, pa sve do taksija ili najbliže stanice gradskog prevoza. Odatle je dalje na putniku. Prava zabava počinje!

Majorka, ili kako zavoleti jedno ostrvo

Satelitski snimak Majorke
Satelitska fotografija ostrva Majorka snimljena iz svemira. Prikazuje ostrvo u celini, smešteno usred dubokog plavog Sredozemnog mora koje ga uokviruje kao glatki tamni pojas. Kopno je prikazano u nijansama zelene, smeđe i žućkaste boje, sa jasno uočljivim prelazima između šumovitih planinskih oblasti i suvih ravnica. Severozapadni deo ostrva, gde se uzdiže planinski lanac _Serra de Tramuntana_, tamniji je i hrapavijeg izgleda, sa vidljivim senkama koje nagoveštavaju strme padine i grebene. Nasuprot tome, južni i istočni delovi deluju blaže i ravnije, u svetlijim tonovima koji upućuju na poljoprivredne predele i otvorene prostore. Obala Majorke je nepravilna i raznolika — vijugava linija uvala, rtova i manjih zaliva. Prelaz između kopna i mora vidljiv je u tankom pojasu svetlijeg tirkiznog tona gde se plićak spaja s obalom. Ukupni utisak slike je sklad prirodnih kontrasta: kopno bogato teksturama i bojama uronjeno u mirno, beskrajno more.

Majorka (katalonski i španski: Mallorca) je najveće ostrvo u Španiji. Nalazi se u Sredozemnom moru i deo je arhipelaga Balearska ostrva i istoimene autonomne pokrajine. Palma de Majorka je glavni grad ostrva i cele autonomne pokrajine. Kao i druga balearska ostrva (Ibica, Formentera i Menorka), ostrvo je popularno turističko odredište.
Majorka se prostire na površini od oko 3640 kvadratnih kilometara i ima nešto više od 900000 stanovnika, od kojih više od polovine živi u glavnom gradu. Ostrvo je poznato po raznolikosti pejzaža: od planinskog lanca Serra de Tramuntana na severozapadu, koji je pod zaštitom UNESCO-a, do ravnica i obala prepunih zaliva, peščanih plaža i skrivenih uvala s tirkiznim morem. Klima je tipično mediteranska, sa blagim zimama i toplim, sunčanim letima, što Majorku čini jednom od omiljenih destinacija turista tokom cele godine. Pored prirodnih lepota, ostrvo ima bogatu istoriju i kulturno nasleđe – od rimskih i arapskih tragova do gotičke katedrale La Seu i živopisnih kamenih sela. Danas Majorka uspešno kombinuje tradicionalni mediteranski šarm sa modernim ritmom života, nudeći podjednako prostor za odmor, avanturu i istraživanje.

Katedrala La Seu u Palmi (sedište biskupije)
Katedrala _La Seu_ u Palmi prikazana sa spoljašnje strane – impozantna gotička građevina koja se uzdiže uz obalu. Fasada je visoka i monumentalna, sa brojnim vertikalnim elementima: vitki stubovi i šiljci koji se penju ka nebu, dajući silueti građevine na dramatičnosti. U centru se izdvaja ogromni rozeta-prozor (okrugli vitraž), sa složenim uzorkom, snopovima svetlosti i živim bojama, koji deluje kao oko svetlosti. Zidovi su kameni, toplih tonova – nijanse svetlo bež-žute do kamen-sive – sa jasno urezanim linijama i ukrasnim ornamentima, prozorima i balkonskim otvorima. U prvom planu, ispred katedrale, vidi se niski zid (poluvisoka terasa ili platforma), a ispod nje voda koja dodaje mir i kontrast kamenoj strukturi. Nebo iznad je vedro, svetlo plavo, bez oblaka, što omogućava da se katedrala jasno razlikuje siluetom i bojama od pozadine. Ukupan utisak je velelepno, dostojanstveno zdanje – kombinacija veličine, detalja i svetlosti koja naglašava gotički karakter i umetničku vrednost građevine.

Ja bih rekla da je Majorka mnogo, mnogo više od toga. Ne mogu da zamislim bolje mesto za upoznavanje jedne kulture i svih izazova sa kojima se ona susreće.
Kada sam tog 2. septembra 2023. stigla u Palmu, nisam ni slutila koliko ću za manje od dve nedelje naučiti, koliko ću divnih ljudi upoznati i kako ću se beznadežno zaljubiti u sve ono što otkrijem.

Kao svaki putnik-početnik, ponela sam previše stvari, pa sam odlučila da od aerodroma do hotela odem taksijem. Ljubazan i pričljiv vozač, dobra muzika i par korisnih saveta učinili su da dobrodošlica bude i više nego prijatna.
Iznenađenje u samom hotelu je bilo još veće. Od recepcionera do pomoćnog osoblja, svi su bili ljubazni, nudili pomoć (nisu je nametali), iskreno se zanimali za to otkud moje interesovanje za katalonski jezik.
Ujutru mi je stigla cimerka, Škotlanđanka. I opet isto – normalna, opuštena komunikacija, zdrava radoznalost, bez ikakvog otklona ili čuđenja. Nije me pitala ni kako se oblačim, ni da li mogu sama da obujem patike, ni kako ću da jedem kad siđemo na doručak. Jednostavno mi je ponudila da siđemo zajedno, ako mi tako odgovara. I tako smo funkcionisale sve vreme dok je trajala letnja škola, oko svih detalja smo se dogovarale bez problema.
Sledi prvo okupljanje cele grupe. Početno predstavljanje, upoznavanje, dobijamo osnovna uputstva i smernice, savete i preporuke za zanimljiva mesta u gradu i na ostrvu. Sledećeg dana počinje radni deo – prepodne časovi jezika i kulture, popodne vođeni obilasci i razne aktivnosti. Bilo je svega za te dve nedelje – od rada i smeha u učionici do čitanja poezije najistaknutijih balearskih autora na plaži i slobodnog vremena za druženje i kupanje posle toga. Na jedno predavanje je došla i ekipa najveće televizije Balearskih ostrva, intervjuisala nekoliko učesnika i, gle čuda, među njima sam bila i ja i sve je proteklo čak i lakše nego što sam očekivala s obzirom na to da sam nepopravljivi tremaroš. A uveče, naravno, otkrivanje noćnog života i još druženja, šetnje, mnogo priče i đuskanja.

Zašto sve ovo pominjem? Zato što se ni u jednoj situaciji nisam osetila zapostavljeno ili znatno drugačije,. Bila sam samo jedna od učesnika, deo grupe. Da, jesu na nekim aktivnostima morali da mi opišu slike ili kratke videozapise koje smo gledali, jesu u nekim vođenim obilascima supervizor i sami vodiči morali da mi posvete malo više pažnje i opišu ono što nije moglo da se dodirne (slike, dizajn raznih arhitektonskih elemenata, itd.), ali sve je to išlo nekako prirodno, neusiljeno, uvek uz konsultaciju sa mnom oko toga koji mi način opisivanja najviše odgovara.
Šta me je toliko oduševilo? Upravo ta neusiljenost, neka osnovna kultura komunikacije. Toga, na moju veliku žalost, u našem kraju nema baš u izobilju (čast izuzecima). Ovde je mnogo češće da te ljudi guraju u prevoz iako ti nisu odgovorili koja je to linija, da te vuku za rukav, postavljaju suvišna pitanja. Nas je na toj letnjoj školi bilo tridesetoro, došli su ljudi iz raznih delova sveta – iz Brazila, Meksika, Engleske, Španije, Nemačke, Rusije… – i bila je to prilično šarena grupa (od poliglote koji je sa 23 godine već bio oženjen i imao uspešnu prevodilačku agenciju, preko nekolicine njih koji tek što su upisali fakultet, sve do Kanađanina koji je osim katalonskog govorio samo francuski…). Svi su imali ako ne prijateljski, onda barem normalan stav prema meni. Prilično je tužno što sam morala da pređem dve hiljade kilometara da bih bila samo Danijela, a ne ona slepa devojka koja zna jezike i nije loša sa računarima.

Još jedan let

Veče, 15. septembar 2023. godine. Avion koji čekam kasni zbog nevremena. Prilično umorna i puna emocija od prethodnih dana, sedim na aerodromu i nadam se da neće otkazati let, jer bi mi to bilo problematično – morala bih da tražim drugi let, verovatno platim kartu višestruko više od prethodne, izgubim mnogo vremena, pomeram planove, itd. Svakako, postoji mogućnost da se traži nadoknada štete u slučaju kašnjenja i otkazivanja leta, ali u tom trenutku ja ne znam previše o tome (saznala sam kasnije, na teži način 😰).
Srećom, avion stiže i oko ponoći polećemo za Barselonu. Posle prilično turbulentnih sat vremena leta, stižemo u prestonicu Katalonije i po prvi put dotičem tlo na kojem se danas osećam baš kao kod kuće.

Na aerodromu, ponovo čekanje. Bilo je troje putnika kojima je potrebna asistencija. Osim mene, na istom letu sa Majorke je bio i stariji bračni par, oboje sa poteškoćama u kretanju.
Veoma mi je važno da spomenem ovu situaciju, jer su mnogi ljudi navikli da traže prioritet čak i kada to nema previše smisla, a nije ni pristojno. Ne mislim da sam ja, tri puta mlađa i sama, imala bilo kakvu prednost. Štaviše, upravo suprotno. Pošto je bilo kasno, za asistenciju je bila dostupna samo jedna zaposlena, tako da sam i nju i pomenuti bračni par zamolila da ostanem i sačekam. Iskrena zahvalnost tih verovatno umornih ljudi bila je i više nego dovoljna „nagrada” za taj moj znak poštovanja.

Devojka iz aerodromske službe se posle nekog vremena vratila, otpratila me da preuzmem prtljag i zatim do taksija. Imala sam veliku želju da sa aerodroma u Barseloni krenem metroom, ali bilo je dva ujutru i to nije bilo izvodljivo. Mislim da je važno prilagođavati se situaciji i imati alternativu kad god je to moguće, tako da promena na koju ne možete da utičete (npr. kašnjenje leta i izmenjeno vreme dolaska) ne budu nikakav ozbiljan problem.
Oko pola tri sam stigla do zgrade u kojoj živi moja sada već prijateljica, a koju sam tada prvi put uživo srela. Žena me je, onako umornu i slomljenu od puta i preživljenog emotivnog rolerkostera, ponudila čajem i sendvičima – kupivši me za sva vremena. Usledio je odmor, a zatim deset dana otkrivanja i uživanja.

Barselona

Ah, taj grad…
Slepi i slabovidi ljudi koji u njemu žive kažu da nije savršeno pristupačan. Verovatno je to istina, ali je sve toliko bolje organizovano da je razlika u odnosu na Beograd, jedini grad sa kojim mogu da napravim neko relevantno poređenje, zaista ogromna.

Od prvog dana boravka u Barseloni počela sam da primećujem sitnice koje, iako možda deluju nevažno, olakšavaju svakodnevicu. Možete li da zamislite da kod nas (u bilo kojoj zemlji) slepa osoba uđe u radnju i prodavci moraju da priđu i pomognu? Ili da u prosečnom lokalnom baru konobar sam priđe i ponudi da pročita jelovnik i kartu pića? Ili da se svaka stanica najavi u svakom metrou, vozu, svim gradskim autobusima… i da na stajalištu, dok čeka autobus, slepa ili slabovida osoba može jednostavno da pritisne taster na malom daljinskom upravljaču i čuje kada će koja linija stići? Taj isti daljinski upravljač služi i za aktiviranje zvučnih semafora, koji imaju različite tonove i tako npr. olakšavaju određivanje položaja svakog semafora na većim raskrsnicama.

Usledilo je mnogo aktivnosti i upoznavanja uživo sa ljudima sa kojima sam se pre toga samo dopisivala i čula preko Interneta. Iskoristili smo nedelju da otputujemo vozom do gradića iz kog je jedan od njih, odemo na lokalni vašar (bio je dan zaštitnika tog gradića), usput se prošetamo po jednom od većih gradova unutrašnjosti Katalonije… Nas petoro, svi potpuno slepi, od nas samo jedan zna putanju kojom treba da idemo. Dva psa vodiča, tri bela štapa, dve fenomenalne šetnje u dva različita grada, uživanje u atrakcijama na proslavi. Sve to bez ikakve tenzije niti bilo kog negativnog događaja ili komentara, potpuno opušteno, uz puno smeha i razgovora. Pravo uživanje!
Jedno popodne i veče smo izdvojili i otišli u bioskop. U Španiji postoji sjajan sistem koji omogućava slepim i slabovidim ljudima da potpuno uživaju u filmu u bioskopu. U aplikaciji na mobilnom telefonu se preuzme audiodeskripcija filma koji ćete gledati i, kada film počne, pokrenete je i aplikacija uskladi opis sa filmom. Dovoljna je jedna slušalica u uvetu, opis se čuje samo onda kada je to potrebno, a film slušate kao i svi ostali. Brzo, jednostavno i savršeno!
Naravno, to mi nije bilo dovoljno. Čim sam čula da na sličan način mogu da se gledaju i predstave, morala sam da vidim kako to izgleda. Ima razlike, jer ne funkcioniše preko aplikacije već preko uređaja koji pozorište pozajmljuje korisniku i u koji mogu da se ubace slušalice i tako se uživa u predstavi uz snimljeni opis – opisano je šta glumci rade na sceni i sve važne promene u scenografiji i osvetljenju.
Kao šlag na tortu što se tiče kulturno-zabavnih aktivnosti, nekoliko nas otišlo je na koncert u okviru ranije pomenutog gradskog festivala. Tu nije bilo prilagođavanja vezanih za sadržaj, naravno, ali jeste bilo pomoći osoblja iz obezbeđenja da dođemo do što boljeg mesta. Skakanje uz odličnu muziku, druženje, smeh… I opet, sve bez ikakvih problema i tenzija.

Uz sve pomenuto, bilo je u planu da odem i na vožnju tandem bicikla. Postoji udruženje koje spaja ljude koji vide i ljude koji imaju problem sa vidom, a onda se svake nedelje okupljaju i idu na grupne vožnje po različitim predelima. Nažalost, zbog vremenskih (ne)prilika to nije bilo moguće, ali svakako je nešto što jedva čekam da uklopim u raspored prilikom neke od svojih sve češćih poseta Barseloni i čemu se veoma radujem.

I mogla bih još naširoko i nadugačko da pričam o predivnoj Kataloniji, ali biće prilike. ☺️ Za kraj ovog teksta bih pomenula još samo to da, kada postoji velika želja, ništa nije neostvarivo.

Zaključak

Daleko od toga da je Španija idealno rešila sve vezano za pristupačnost, ali je svest o postojanju ljudi sa oštećenjem vida, sluha, problemima u kretanju i drugim sličnim problemima jednostavno mnogo veća. Govoreći iz mog ličnog iskustva, bilo je pravo otkriće videti da ne moram da objašnjavam i dokazujem da odsustvo vida ne znači i odsustvo sposobnosti da normalno razgovaram i funkcionišem.

Dakle, može se samostalno putovati. Avioprevoznici i aerodromi, iako ponekad uz male nesporazume na koje se čovek vremenom navikne, sarađuju i omogućavaju bezbrižno putovanje svima. I naravno, može se i te kako uživati u svemu što nude neki novi grad ili region. Ako se još zna i lokalni jezik, ili u slučaju mog putovanja u Kataloniju oba lokalna jezika, granica nema. (Osim možda finansijskih, ali to je već druga priča.)


Podijeli članak

Nema komentara

Budite prvi koji će komentarisati