Danas je 15. oktobar, Međunarodni dan bijelog štapa. Dan kada se govori o slijepim i slabovidnim osobama, njihovim pravima, samostalnosti i izazovima s kojima se svakodnevno susreću.
I to je dobro. Naravno da je važno govoriti o ovim temama.
Ali postoji nešto što mi svake godine privuče pažnju: šta se događa 16. oktobra?
Hoće li trotoari odjednom postati prohodniji? Hoće li aplikacije koje danas nisu pristupačne sutra postati upotrebljive? Hoće li neko prestati pretpostavljati da slijepa osoba ne može studirati, raditi ili samostalno koristiti telefon?
Naravno da neće. Barem ne samo zato što smo obilježili jedan datum.
Podrška nije samo lijepa poruka
Nemam ništa protiv poruka podrške. Naprotiv, lijepo je znati da postoje ljudi kojima je stalo.
Ali podrška ne bi trebala završiti na objavi, komentaru ili nekoliko lijepih riječi.
Podrška je i kada vozač ne parkira automobil na trotoar. Kada programer razmišlja o tome može li slijepa osoba koristiti aplikaciju koju razvija. Kada obrazovna ustanova omogući studentu pristupačne materijale. Kada poslodavac procjenjuje nečije znanje i sposobnosti, umjesto da unaprijed odluči šta ta osoba može ili ne.
To su konkretne stvari koje zaista mijenjaju svakodnevnicu.
Ne treba nam sažaljenje
Jedna od poruka koju posebno želim naglasiti jeste da slijepe osobe ne trebaju sažaljenje.
Ne želim da me neko posmatra kao osobu koja je nešto postigla uprkos tome što je slijepa, kao da je sama činjenica da studiram, radim ili koristim tehnologiju nešto nezamislivo.
Želim da imamo priliku pokazati šta znamo, šta možemo i šta želimo naučiti.
Naravno, postoje prepreke. Neke su fizičke, neke tehnološke, a neke nastaju zbog predrasuda. Ali upravo zbog toga o njima treba govoriti i raditi na njihovom uklanjanju.
A jednake prilike nisu poseban tretman. One su osnova ravnopravnog učešća u društvu.
I mi imamo svoj dio odgovornosti
Ne mislim da sva odgovornost pada na društvo.
I mi, slijepe i slabovidne osobe, trebamo učiti, raditi, razvijati svoje vještine, govoriti o problemima i pokušavati promijeniti ono što možemo.
Ne možemo uvijek sami ukloniti prepreke, niti je pošteno očekivati da svaku nepristupačnost pojedinačno rješavamo. Ali možemo biti aktivni učesnici promjena.
Možemo pokazivati šta funkcioniše, ukazivati na ono što ne funkcioniše i tražiti konkretna rješenja.
Upravo zato postoji i Blindography: da razgovaramo o pristupačnosti, tehnologiji i svakodnevnom životu bez nepotrebnog sažaljenja, ali i bez uljepšavanja stvarnih problema.
A sutra?
Prošle godine na Blindographyju sam pisao o tome zašto se obilježava Dan bijelog štapa, njegovoj historiji i značaju.
Ove godine želim postaviti nešto drugačije pitanje.
Kada prođe 15. oktobar, hoćemo li nastaviti govoriti o pristupačnosti? Hoćemo li nešto konkretno promijeniti? Ili ćemo čekati sljedeći oktobar da ponovo razgovaramo o istim problemima?
Dan bijelog štapa traje jedan dan. A život traje i svih ostalih 364.
Dobro, 365 ako je prijestupna godina. 🙂
Manje sažaljenja. Manje praznih priča. Više konkretnih djela.