Evolucija tvrdog diska: Od 5 MB do 10 TB

Zamislite ovo: 1956. godina, prvi tvrdi disk! Bio je to doslovno ogromni komad hardvera. IBM je izbacio uređaj koji je zauzimao prostor kao dva velika frižidera i imao kapacitet od… 5 MB. Da, dobro ste čuli – samo 5 MB. To vam je otprilike veličina jedne fotografije iz današnjeg vremena! Taj disk je bio težak oko hiljadu kilograma, a cijeli sistem je imao pokretne glave koje su čitale podatke. Iako je kapacitet zvučao smiješno mali, bila je to ogromna stvar u to vrijeme, jer je omogućila brži pristup podacima u odnosu na stare metode poput magnetskih traka koje su bile spore i zahtijevale da podaci idu redom.

Ovaj prvi model, poznat kao IBM 305 RAMAC, bio je značajan korak naprijed u svijetu računarstva. Korištenje tvrdih diskova umjesto traka značilo je drastično ubrzanje u načinu na koji su podaci pohranjivani i pristupani, čime se otvorio put za daljnji razvoj računarskih sistema koji su postajali sve učinkovitiji.

Brzi napredak: Manji, brži, bolji

U 1970-ima, tvrdi diskovi su počeli postajati manji i bolji. IBM je, 1973. godine, izbacio model Winchester. Ovaj model bio je prvi koji je omogućio da podaci budu pohranjeni u manjoj veličini. Zamišljajte to kao da je prvi “mini” tvrdi disk koji je mogao pohraniti više podataka u manji prostor. Brzina čitanja bila je bolja, a sve je išlo u korak sa sve bržim računarima koja su postajala standard.

Winchester je postavio temelje za mnoge napredne tehnologije koje ćemo vidjeti kasnije. Ovaj model je omogućio pohranu podataka na većim brzinama i s manjim troškovima, što je omogućilo tržištu da raste. Njegova sposobnost da se smanji veličina pohrane podataka, ali s većim kapacitetima, bila je ključna za razvoj računalnih sistema 80-ih i kasnije.

Zlata vrijedne 80-e: Revolucija kućnog računarstva

S krajem 1970-ih, kućni računari postaju sve popularniji. Tu su se počeli pojavljivati prvi diskovi koji su mogli pohraniti nekoliko stotina megabajta podataka. IBM 3380 iz 1980. godine je bio superkapacitetni uređaj s 2,5 GB prostora, što je bilo nevjerovatno za to vrijeme. Težio je više od 225 kilograma i imao je cijenu od 40000 dolara, što bi danas iznosilo oko 150000 dolara. I, naravno, dok su diskovi sve manji i manji, već se počelo vidjeti kako su SSD-ovi (Solid State Disks) samo čekali da preuzmu svijet.

Ovi diskovi su bili skupi i namijenjeni samo velikim kompanijama i vladama, ali su postavili temelje za kasniji razvoj pohrane podataka. Prvi kućni računari, poput Apple Macintosh i IBM PC, koristili su slične tehnologije, iako u manjoj mjeri. Ipak, počeo je stvarati prostor za tržište računara koja će u sljedećim godinama postati pristupačna široj javnosti.

90-e: Sve je brže, sve je lakše

Tokom 90-ih, SSD-ovi počinju polako zauzimati svoje mjesto na tržištu, ali tvrdi diskovi još uvijek dominiraju. Do kraja desetljeća, diskovi su dosegli nevjerovatne kapacitete od nekoliko gigabajta. Veći diskovi značili su veće mogućnosti za pohranu, a time i bolju obradu podataka. Iako su SSD-ovi počeli dolaziti, tvrdih diskova je još uvijek bilo više. Na primjer, 1997. godine IBM je izbacio Titan, s GMR glavama, koji je omogućio pohranu od 16,8 GB, a 1998. godine pojavili su se i Microdrive diskovi.

Osim većih kapaciteta, diskovi su postajali i pouzdaniji. Početkom 90-ih, hardverska industrija se počela fokusirati na povećanje brzine i smanjenje kvarova. Uvođenjem novih tehnologija za smanjenje vibracija, poboljšanje čitanja podataka i smanjenje troškova proizvodnje, tvrdi diskovi postao je još učinkovitiji i korisniji za tržište.

2000-te: Brži SSD-ovi i povratak velikih diskova

Krenula je nova era u kojoj su tvrdi diskovi postajali još veći, a SSD-ovi su postajali sve brži. Seagate je, 2005. godine, lansirao prvi disk od 500 GB, a samo par godina kasnije dolazi i Seagateov disk od 1 TB. To je bila prava revolucija – tvrdi diskovi su sada omogućavali pohranu podataka koje su mogli koristiti i ljudi kod kuće, a ne samo velike kompanije. Iako su SSD-ovi postajali sve brži, cijene su im bile visoke, pa su tvrdih diskovi ostali u velikim računarima i serverima.

U 2000-im godinama, SSD-ovi su još uvijek bili skuplji, ali su se tehnologije ubrzano razvijale. Započeo je prijelaz na pohranu podataka na temelju NAND tehnologije, što je omogućilo daljnje smanjenje veličine i povećanje kapaciteta. Ovo je omogućilo računarskim korisnicima da imaju istu količinu podataka po manjoj cijeni, dok su SSD-ovi postajali popularniji u kućnim računarima.

2010-e: SSD-ovi preuzimaju primat

U zadnjem desetljeću, SSD-ovi preuzimaju tržište računara. Iako su cijene SSD-ova pale, tvrdi diskovi ostaju neophodni za velike sisteme pohrane podataka, posebno za servere. SSD-ovi su brži, a imaju manju potrošnju energije i duži životni vijek, no još uvijek se ne mogu takmičiti s tvrdim diskovima kad je riječ o cijeni po gigabajtu. Danas se SSD-ovi koriste za stvari koje zahtijevaju brzinu – na primjer, za pokretanje operativnog sistema ili za spremanje igara, dok su tvrdi diskovi i dalje nezaobilazni za pohranu velikih količina podataka.

U posljednjih nekoliko godina, tržište pohrane podataka doživjelo je novu revoluciju. SSD-ovi su sada standard u mobilnim uređajima, ali tvrdi diskovi su i dalje nezaobilazni u serverima i u pohrani velikih količina podataka. I dok su SSD-ovi vrlo brzi, tvrdi diskovi su još uvijek relevantni zbog svojih ogromnih kapaciteta i pristupačne cijene za pohranu na velikim razinama.