Kad sam oslijepio, mislio sam da je to kraj. Mislio sam da nema dalje i da sam bespomoćan. Glavom su mi kružila pitanja poput: “Kako ću sutra pronaći posao?”, “Da li ću više ikada moći da se bavim sportom?”, “Hoću li moći koristiti tehnologiju i komunicirati s ljudima?”, “Kako ću učiti u školi?”, “Kako ću uopće doći do škole?”…

Ako vi imate slična pitanja sada, nastavite čitati. Život s oštećenim vidom nije kraj svijeta. To je samo drugačiji svijet.

Danas, zahvaljujući napretku tehnologije, život s oštećenjem vida može biti znatno jednostavniji. Postoje čitači zaslona, pametni telefoni s glasovnim komandama, brajevi uređaji i razni alati koji nam omogućavaju pristup informacijama, komunikaciju i rad na daljinu. To nije samo pomoć — to je moć koja nam vraća slobodu.

Šta znači biti slijepa osoba danas?

Važno je prvo shvatiti šta je oštećenje vida. Oštećenje vida predstavlja svaki oblik smanjenja vidne funkcije koji se ne može potpuno ispraviti standardnim naočalama, kontaktnim sočivima, lijekovima ili hirurškim zahvatima. To uključuje širok spektar stanja – sve od djelimičnog gubitka vida do potpune sljepoće – i može uticati na sposobnost osobe da opaža svjetlost, oblike, boje, kontraste ili detalje u prostoru.

Vjerujem da vam ova suhoparna definicija nije bila mnogo zanimljiva i da možda niste u potpunosti mogli shvatiti o čemu se tu radi. Zato smo mi tu da to pojednostavimo. Hajmo sada vidjeti šta oštećenje vida nije.

• Oštećenje vida nije crnilo: ima onih koji vide svjetlost, oblike i sjene. Zapravo, vrlo mali broj osoba ima potpun gubitak vida. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, čak nešto više od 26% svjetske populacije (oko 2,2 milijarde) ima oštećenje vida. Od toga, oko 40 miliona je potpuno slijepo. Velik je dijapazon tih oštećenja, ali svaki oblik nosi svoje izazove i zahtijeva različite načine prilagođavanja i podrške. Suština je uvijek ista.
• Gubitak vida nije glavna i jedina osobina nekog čovjeka: ako vidite ili poznajete nekoga ko ima oštećenje vida, pa vas neko pita da mu kažete nešto o toj osobi, prva stvar sigurno neće biti “Ma znaš, to je onaj slijepi Tarik.” Isto tako, prva stvar koju nećete vi kao osobe oštećena vida reći jeste “Hej, ja sam Tarik i slijep sam!”. To je samo jedna osobina od mora drugih karakternih i ne definiše osobu.
• Oštećenje vida nije nužno mentalna ometenost: iako postoje ljudi s kombinovanim smetnjama, oštećenje vida kao takvo se izolovano ne može smatrati mentalnom ometenosti. Ljudi koji imaju samo oštećenje vida nisu kognitivno nesposobni i mentalno ometeni, već mogu u potpunosti sami da razmišljaju, donose odluke i aktivno učestvuju u svim aspektima života bez ikakvih ograničenja u svojoj sposobnosti razuma.
• Oštećenje vida nije kraj, a ni tragedija: iako društvo često gleda na gubitak vida kao na nešto strašno, stvarnost je mnogo drugačija. Ljudi sa oštećenjem vida studiraju, rade, putuju, zaljubljuju se, bave se sportom i umjetnošću. Jednostavno nauče drugačije pristupiti stvarima, koriste tehnologiju, razviju druge vještine – i nastavljaju živjeti ispunjene, bogate živote. To oštećenje nije ono što nas sputava. Ono što nas sputava je isključivo način na koji nam društvo otežava ravnopravan pristup.

Mitovi koji nas guše

1. Slijepi ljudi imaju “pojačana” čula i supermoći

Možda jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji i najčešći mit, je upravo ovaj i zato sam baš njega stavio na prvo mjesto.

Ne, naša čula nisu jača. Naš fokus je usmjeren drugačije. Znamo da 90% informacija iz spoljašnje sredine ljudi dobijaju zahvaljujući očima. Kad su te oči kod nekoga djelomično ili potpuno nefunkcionalne, onda se tih 90% usmjeri na sluh i dodir. Zbog toga možemo čuti kada neko šapuće u prostoriji pored, ili osjetiti najmanju nečistoću na stolu. Ljudi s normalnom vidnom funkcijom prirodno nemaju potrebe da se toliko oslanjaju na ostala čula, pa samim tim ne primjećuju mnoge stvari koje bismo mi primijetili.

2. Zavisni su

Nakon što čujemo da čak 90% informacija dolazi kroz vid, prirodno je pitati se kako slijepe osobe obavljaju svakodnevne stvari — dok su ta pitanja smislenа i u granicama zdravog razuma. Pitanja poput “Kako hodate?” ili “Kako obavljate osnovne fiziološke potrebe?” često ne zaslužuju detaljnije objašnjenje. Sve što radimo, radimo isto ili skoro isto kao i vi, samo se umjesto na vid oslanjamo na druga čula — najčešće dodir i sluh. Suština je ista.

Dakle, u većini dnevnih zadataka smo potpuno samostalni onoliko koliko to želimo biti. Postoje područja života u kojima nam je potrebna pomoć, ali to ne znači da smo nesposobni ili da nam je potrebna stalna pomoć. Svaki čovjek ima svoje granice, a osobe s oštećenjem vida razvijaju svoje metode i vještine kako bi bile što samostalnije. Pomoć koristimo tamo gdje je stvarno potrebna, a ne kao ograničenje ili razlog za slabosti. Više o tome kako se snalazimo u određenim područjima života kao što je tehnologija pročitajte u našim narednim člancima.

3. Uvredljivo je koristiti izraze sa “vidjeti”

Hajmo ovo brzo razjasniti — nije uvredljivo. Zapitajte se samo kako zvuči rečenica: “Hej, jesi li slušao onaj film Happy Gilmore 2?” Tehnički, ne mogu ga gledati, ali ne kažemo da smo ga slušali. Isto tako, nećemo reći: “Jesi li gledao novu pjesmu od Dženana Lončarevića?” jer pjesmu se sluša, a ne gleda. Jezik se koristi u kontekstu koji svi razumiju, a izrazi poput “vidjeti film” ili “gledati emisiju” su dio te opšte upotrebe, a ne namjera da nekoga uvrijede. Pročitajte te rečenice naglas i bit će vam jasno da glupo zvuče.

Dakle, nećete reći “Čujemo se” umjesto “Vidimo se”. Ako nekoga to vrijeđa, možda je bolje da se fokusira na ono što zaista želimo poručiti — povezanost i komunikaciju — a ne na bukvalna značenja riječi. Jezik se mijenja, prilagođava i živi kroz ljude, a razumijevanje je uvijek bilo važnije od bukvalnosti.

4. Ako su slijepi, onda mora da su dobri u muzici

Apsolutno ne. Ja sam vam najbolji primjer. Možda imam sluha za ritam, ali za melodiju – potpuni duduk. Neko ne mora imati ni jedno ni drugo, a neko može briljirati u oba. I sve je to sasvim u redu – dokle god se ne generalizuje i ne nameće ideja da svi slijepi ljudi “moraju” biti muzički nadareni ili pjevači. Neki čak idu toliko daleko da vjeruju kako su jedina prikladna zanimanja za slijepe osobe ona poput poslovnog tajnika, telefonskog operatera, fizioterapeutskog tehničara – i, naravno, muzičara.

Istina je potpuno drugačija. Postoji preko 50 različitih zanimanja kojima se osobe s oštećenjem vida uspješno bave – i to u najrazličitijim oblastima. Tu spadaju poslovi poput programera, pravnika, kuhara, sportiste, pisca, novinara, profesora, preduzetnika, fizijatra, psihologa, pa čak i političara. Oštećenje vida nije prepreka da se čovjek ostvari u profesiji koju voli – samo su potrebna odgovarajuća prilagođavanja, podrška i prilike.

5. Nemaju razvijene socijalne vještine

Ovo sigurno nije posljednji mit koji postoji, ali mislim da zaslužuje posebno mjesto na ovoj listi. Često čujem pitanje tipa: “Ako ne vidiš izraze lica i govor tijela, kako znaš kad se neko smije, kad je ljut ili tužan? Kako znaš kad da se uključiš u razgovor ili nasmiješ?” Iskreno, odgovor je sasvim logičan. Socijalne vještine se ne temelje samo na tome šta vidimo. Ljudi često komuniciraju pogledom, mimikom i pokretima, ali to nije jedini način da se pročita nečije raspoloženje.

Mi se više oslanjamo na ono što čujemo i osjetimo – ton glasa, ritam govora, pauze, disanje… Sve te sitnice koje mnogi i ne primijete nama znače mnogo. Vremenom, kroz razgovore i iskustvo, naučite čitati situaciju bez potrebe da vidite nečije lice. I to nije nikakvo “šesto čulo” niti supermoć – to je jednostavno prilagođavanje. I da budemo realni: znate li koliko slijepih ljudi drži predavanja, vodi radionice, radi s klijentima, organizuje evente? Ne bi to mogli da nemaju socijalne vještine, zar ne?

O tome kako pravilno komunicirati sa slijepom osobom, bez tenzije, pretjerivanja i “glumljenja face” pričamo detaljno u posebnom tekstu. Bit će vam korisno, vjerujte.

Nema mjesta sažaljenju

Pomoć nije problem — ali samo kad je stvarno potrebna i kad je neko traži. Nema potrebe da odmah skačete u način rada “spasi ga” čim vidite slijepu osobu kako stoji negdje ili koristi bijeli štap. Većina nas tačno zna šta radi, gdje ide i kako da dođe tamo gdje je naumila. Ako nam zatreba pomoć, vjerujte da ćemo reći.

Ali sažaljenje? To stvaaarno nikome ne treba. Slijepim osobama ne treba vodstvo kao da su djeca. Ono što nam treba je pristupačnost — normalan pristup informacijama, čitljive i funkcionalne web stranice, opipljive oznake po gradu, jasan govor kad neko komunicira s nama. Prava podrška ne dolazi iz sažaljenja, nego iz razumijevanja. I iz toga da nam se omogući da budemo ravnopravni — bez spuštenog pogleda i tapšanja po ramenu.

Mnogi od nas idu u školu, na fakultet, rade razne poslove i ne razlikujemo se mnogo od vas. Dakle, nismo vanzemaljci.Sa pravim pristupom, tehnologijom i razumijevanjem, prepreke se mogu prevazići. Imamo programere, nastavnike, umjetnike, poduzetnike – možemo biti šta god želimo.

Najveće prepreke nisu stepenice, semafori, trotoari. Najveće prepreke su predrasude. Loše dizajnovane aplikacije. Nevidljivost. Tihi šapat “Ma pusti, ne može on to.” Ili još gore, ako može nešto da uradi, dobije: “Ajde, nemoj, ja ću.” A možemo. I hoćemo. Samo ako nas ne saplićete dok pokušavamo.

Mislite da mi je drago što je tako? Pa nije. Ali mogu li to promijeniti sam? Ne baš. I šta onda? Idem dalje, kako znam i umijem. Jer znate kako kažu? “Ko zna zašto je to dobro.” A možda jednom i saznamo.

I šta sad?

Ako ste videća osoba — nemojte samo gledati, krenite i čitajte, učite, pitajte (ali pametno). Ne pretpostavljajte stvari o nama, jer mi smo tu da vam pokažemo kako naš svijet zaista izgleda. A ako imate oštećenje vida, nemojte dozvoliti da vas strahovi sputaju. Svijet jeste drugačiji, ali nije zatvoren. Koristite tehnologiju, tražite podršku, učite i ne prestajte da vjerujete u sebe. Vaš potencijal nije ograničen vašim vidom, već samo preprekama koje možemo zajedno ukloniti.

Nije sramota ne znati. Sramota je postavljati pitanja poput: “Kako ideš u WC?”. Niste vi krivi za predrasude i neznanje koje vladaju oko nas. Krivica je na svima nama — na društvu koje ne uči, ne pita i ne mijenja se. Često smo sami sebi najveća prepreka jer prihvatamo stare stereotipe i ne trudimo se da ih srušimo. Promjena počinje u nama, u našoj volji da razumijemo i prihvatimo različitost. Zato je važno da svi zajedno preuzmemo odgovornost i učinimo svijet boljim mjestom. I zato, uvijek krenite od sebe. Reče nekad neko iz naroda: “Ko pita, ne skita.” I biješe u pravu. Jedino je to prava istina.

Ali nemojte dozvoliti da ovaj članak bude samo jedan od onih koje pročitate i zaboravite. Radite nešto s tim — pričajte o tome, promijenite svoj pogled, informišite druge, podržite pristupačnost. Prava inkluzija ne počinje rampama, nego slušanjem, učenjem i pravim razumijevanjem. I tu se sve mijenja.