Prvog dana u Italiji primijetio sam nešto što me iskreno iznenadilo. Nisam mislio na to da će mi ljudi nuditi pomoć. To jesam očekivao. Gdje god putujem, uvijek se nađe neko ko će pitati treba li pomoći. Ljudi su, u suštini, dobri i to mi nije ništa nepoznato.

Ali dok smo majka i ja sami šetali ulicama Riminija, Bologne, Ravenne i Ferrare, počeo sam primjećivati nešto drugo. Kad bismo prišli pješačkom prijelazu, vozila bi usporavala mnogo prije nego što stignu do njega. Po zvuku sam mogao čuti kako osoba lagano koči, zaustavlja se i čeka da pređemo ulicu. Tek kada bismo prešli, nastavila bi vožnju.

To se nije dogodilo jednom. Ni dvaput. Počelo se događati gotovo svaki put.

Prvi put je mama rekla da pređemo, a poslije, kad smo shvatili kako stvari funkcionišu, onda smo počeli da prelazimo bez mnogo razmišljanja.

I u jednom trenutku više nisam ni razmišljao hoće li neko stati. Jednostavno sam očekivao da će stati. Postalo je prirodno. Nije to zbog toga što sam smatrao da imam prednost ili da mi neko duguje uslugu, već što sam stekao osjećaj da ljudi oko mene mnogo više obraćaju pažnju jedni na druge.

Ne vjerujem da su ti ljudi uopće razmišljali o tome da bi nekome mogli uljepšati dan. Vjerovatno su samo radili ono što inače rade, ono što smatraju ispravnim. Ali upravo je u tome ljepota. Na mene utisak ne ostave neke velike riječi ili još veća djela, već one sitnice koje neko uradi nesvjesno, a koje zapravo paletu života čine još šarenijom i ljepšom.

Možda je toj osobi koja je stala to bio sasvim običan trenutak koji će zaboraviti već na sljedećem semaforu. Meni nije. Meni je to bio osjećaj da nisam nevidljiv. Da me je neko primijetio. Da je na nekoliko sekundi rekao: “Vidim te. Nije mi problem da sačekam.”

Pristupačnost su taktilne staze, zvučni semafori i Brajeve oznake. Ali pristupačnost je i način kako pristupaš čovjeku i odnosiš se prema njemu. Sve to dolazi prije ikakve tehnologije i pravila. Dovoljno je samo na trenutak usporiti zbog nekoga drugog.

I kad sam se vratio u Sarajevo, uhvatio sam sebe kako se nasmijem svaki put kad neko zastane. U šali bih rekao: ‘Ooo, evo ga Italijan!’ Naravno, znam da to nema veze s nacionalnošću. Ali ima veze s nečim mnogo važnijim. S malim gestovima koji nekome mogu uljepšati dan i dati osjećaj da je primijećen.

Želio bih da češće primjećujem takve sitnice, a ne samo na putovanjima. Nevažno je je li neko slijep, stariji ili se kreće sporije. Svi mi, bez obzira ko smo i šta smo, ponekad imamo priliku malim i lijepim gestom nekome uljepšati dan i poboljšati raspoloženje. Možda nikada nećemo saznati koliko je takav gest nekome značio. Ali možda upravo zbog toga vrijedi da ga učinimo. Ponekad je potrebno samo nekoliko sekundi da nekome pokažemo da je primijećen. Njih ljudi najduže pamte.